We can't go on together/ With suspicious minds/ And we can't build our dreams/ On suspicious minds ( E.P.)

Poznavaoci mitologija, narocito oni skloni njihovom medusobnom kompariranju (Let us Compare Mithologies, rekao bi Leonard Cohen), mogli su odmah po rodenju njegovom reci da se rodio Kralj. No teško da se iko u Tupelu, u Mississippiju, baš bavio uporednom mitologijom. Jer kad se rodi Kralj - postoji znak: od sekularnih bajkovitih kraljeva pa sve do svetih figura Bude i Isusa. I Elvisovo rodenje nosilo je znak, znak vec odranije poznat u drevnim mitologijama. Jer kao što su Kastor i Poluks bili blizanci od kojih je jedan bio "obicno" dijete, a drugi besmrtni polubog, tako je i Elvis imao brata blizanca, Jessiea, koji je umro pri rodenju. Elvis je preživio i postao besmrtan, no vjecno nosivši sjenu smrtnoga brata. Veliki pisac Salman Rushdie u svom romanu The Ground Beneath Her Feet, romanu kojeg su u Independentu prozvali Uliksom rock'n'rolla, dok u Timesu vele da je rijec o prvom velikom rock'n'roll romanu napisanom na engleskom jeziku, svom junaku Ormusu Cami daje mrtvog brata blizanca Gaya u neskrivenoj aluziji na Elvisa. Jer u svijetu Rushdiejevog romana Ormus je onaj koji je Kralj.

Od Tupela do Memphisa Elvis Presley (sa starozavjetnim srednjim imenom Aron) roden je, dakle, u mjestu Tupel, država Mississippi, kao sin Vermona i Gladys Presley. Godina je 1935, datum je 8. januar. Makar je Mississippi krajobraz njegova djetinjstva, state njegovog života bit ce Tennessee. Kao trinaestogodišnjak s roditeljima doseljava u Memphis, grad u kojem i vjecito pociva, grad kojem ce postati metaforom, grad koji preko svog egipatskog drevnog imenjaka - pocivališta faraona, još jednom potcrtava simbolicki to da je Elvis - Kralj, grad opjevan zahvaljujuci Elvisu, grad cijim ulicama šetaju (Walking in Memphis) ljudi misleci sveudilj na Kralja. Kao devetnaestogodišnjak Elvis ce prvi put uci u studio Sun Recordsa i… Nema ovdje potrebe za nabrajanjem albuma, singlova, filmova, nastupa, cifara, faktografije. Nema potrebe da pominjemo tri najvažnije žene njegova života: majku, za koju je bio gotovo nenormalno vezan, suprugu Priscillu (koju je oženio za 1. maj 1967. godine) te kcerku Lisu Marie, koja se baš ovih dana udala za velikog glumca Nicholasa Cagea, a nakon propalog braka s lažnim Elvisom izblajhane kože Michaelom Jacksonom. Nema potrebe da spominjemo avanturu s vojskom, krize i ovisnosti. Svi to ionako znaju, a i oni koji ne znaju, lako mogu saznati. Prosto receno, the rest is history. A ta povijest ce na jednoj razini završiti 16. augusta 1977. godine. Tog dana, naime, Elvis umire. Samoj smrti prethodilo je gotovo potpuno povlacenje iz javnosti. Kralj se povukao u svoju kucu, u svoj castle, u Graceland, kao što se lav (kralj životinja) pred smrt povlaci u pecinu. Kralj je, naravno, umro od srcanog udara; Kraljevima prepukne srce. No, rekosmo, tog dana povijest završava tek na jednoj razini. Jer i poslije Elvisove fizicke smrti - on živi. Malo je globalno življih likova i dan-danas. Evo, ovih dana, na dvadeset i petu obljetnicu smrti, okupilo se u Memphisu oko sedamdeset hiljada ljudi da odaju pocast Kralju. Šta se to sastavilo u ovom covjeku da je u svoje cetrdeset i dvije godine postao Kralj i da to ostaje još uvijek? Kakva je to magija ovog umjetnika što zacarava fanove jednako u San Francisku i Djakarti, Londonu i Ulan Batoru, Sydneyu i Sarajevu, Oslu i Pretoriji, Torontu i Tokiju? Let's see…

Pocetak i kra(l)j Nabrajajuci u jednoj lucidno nacinjenoj tablici glavne dogadaje svjetske povijesti što su se zbili 1956. godine, Svetislav Jovanov spominje, medu ostalim, ulazak sovjetskih tenkova u Madarsku, Hrušcovljev "tajni referat", stogodišnjicu rodenja Sigmunda Freuda, Bergmanov film Sedmi pecat te napokon, na samom kraju veli: "Najzad, hitovima Hound Dog i Blue Suede Shoes otpoceo je rokenrol." R'n'R era koja je presudno obilježila živote mladih ljudi u drugoj polovici dvadesetog stoljeca zapocela je, dakle, Elvisom. On je njezin pocetak. Zavodnicki glas, raskošni barokni imidž, uske hlace i rad kukovima, zanosne pjesme - sve se to zacelo i sastavilo u Elvisu, a u pogodno vrijeme tj. na prelazu iz pedesetih u šezdesete. Kralj je još tada krunisan… a nakon krunidbe kralj ostaje kralj, sve do smrti, pa i onkraj nje. Elvis je pjesnik nevinosti rock'n'rolla, a u isto vrijeme i pjesnik njegovog iskustva. Spojio je u sebi krajnosti i postao kultni lik, ikona, na nacin na koji se vec i postaje ikonom. Pišuci o znamenitom dramaticaru Georgu Büchneru (Dantonova smrt, Leonce i Lena, Woyzeck), Dževad Karahasan veli kako mu za najpregnantnije odredivanje "fenomena Büchner" ponajbolje "sjeda" Hölderlinov stih: "Još nikad ne bi toliko pocetaka." U dvadesetom stoljecu Elvis je bio covjek u kojem se združilo najviše pocetaka, a opet je u njemu, da opet parafraziram Karahasana, vec poceo i kraj. Jer nikad poslije r'n'r nije mogao biti tako nov, cist i iskren. Elvis je bio esencija rocka. Svi kasniji rockeri morali su dodavati nove zacine, biti drukciji, jer Elvis je u sebi otjelovio sve ono novo i divlje cime je rock and roll raspolagao. Elvis je bio misionar cistog rocka, ciste energije - koja je, po Williamu Blakeu, vjecito zadovoljstvo (eternal delight), on je tvorac i simbol izvornog rocka nezagadenog dekadencijom i nedirnutog od truleži. On je bio onaj koji je propovijedao - da parafraziram njegovu predivnu ljubavnu pjesmu - kako nema buducnosti ako cemo biti sumnjicavi i da se snovi ne daju ostvariti na podlozi od sumnji i nepovjerenja.

Elvis is Still in the Building Zanimljivo je usporediti Elvisa i Jima Morrisona, te svojevrsne antipode u historiji rock and rolla. Obojica su bili ikone, obojica imaju grobove na koje se hodocasti, obojica su bili svojevrsni seks simboli i o obojici se pricaju urbane legende u kojima su još živi negdje daleko od vreve megalopolisa, svjetlosti reflektora i bliceva fotoaparata. No, dok je Elvis simbol energije koja je vjecito zadovoljstvo, Morrison je prorok utihnuca (da ne kažem nirvane), pali andeo. Elvis je pjevao da suspicious minds ne mogu biti temelj buducnosti i snovima; Jim bi se radije suglasio s Camusom: sumnja je uvijek dobitak. I Elvis i Jim rodeni su osmog u mjesecu: kod Elvisa je mjesec januar, a kod Jima decembar. Jedan stoji na pocetku godine, a jedan na njezinom kraju…

Magazin Tatler prozvao je nekoc Paula Austera jedinim americkim piscem mladim od pedeset godina koji ima bilo kakvo pravo na velicinu (The only American writer under fifty with any claim to greatness). Naše je vrijeme surovo prema velicini, no da bi u današnjem rocku neko bio veliki, mora se postaviti u relaciju bilo s Elvisom, bilo s Jimom Morrisonom. U današnjem rock and rollu claim to greatness ponajprije imaju U2 i Radiohead; Thom Yorke se tu komparira s Morrisonom (I wanna be Jim Morrison, veli sam u pjesmi Anyone Can Play Guitar), a Bono s Elvisom. Poznate su njegove ceste izjave o tome kako je od djetinjstva želio biti novi Elvis, poznata su U2 hodocašca u Graceland i famozni studio Sun Recordsa, poznato je da cesto na koncertima Bono pjeva i Elvisove pjesme, no najljepša veza Bona i Elvisa je artefakt, pjesma, prelijepa i relativno slabo poznata pjesma Elvis Presley and America, pjesma u kojoj - po rijecima Billa Grahama - Bono jeca i mumla svoju meditaciju o Presleyu. Nakon što zavapi: Tell me how to sing, Bono pjeva: You know/ Like no one taught you how/ but you knew/the King knows how to howl…

No, nije Elvis danas prisutan samo u muzici. I druga njegova ljubav - film, i dalje se inspirira Kraljem. U posljednje vrijeme pažnju je privukao pljackaški akcic s Kevinom Costnerom 3000 miles to Graceland, ali taj je film elvisovski tek na razini ikonografije. Medutim, film Finding Graceland sa Harveyom Keitelom istinsko je remek--djelo. Debeli zdepasti Keitel u svjetlucavom odijelu uspio je unijeti u ovaj film ono iskonsko elvisovsko osjecanje, ubijedivši na momenat i tankocutnije gledatelje da je on pravi Kralj. Treba gledati ovaj film, gledati ga i više puta. Mi koji ne možemo potegnuti do Memphisa tako cemo ponajbolje odati pocast Kralju. Odslušati Suspicius Minds i pogledati Finding Graceland - pravi elvisovski rekvijem. Što rekao Harvey Keitel ispruživši ruke savijene u laktovima i uperivši kažiprste: Remember the King!