Neko postoji
nevidljiv očima mojim, ko oduvijek čuvao je mene, koga nazivala sam
Anđelom svojim... I kad tužne misli
rojile su poput pčela... I kad govorila sam ono
što u srcu svome
osjećati nisam htjela... Pa i tada
kada okretala sam pogled
od svijetlosti ka tami... I u tom trenu neko
ljubavlju svojom
ljubav moju brani! Nek...o postoji
nevidljiv očima mojim ko oduvijek čuvao je mene, što vidljiv je samo Njemu
što prati me kroz život moj, kao što tijelo ima svoju sjenu... Taj neko što prati me
dok moj vrtuljak
životni se vrti, što govori mi da postoji
život nakon smrti... Jer da nije tako, zar bih mogla čuti
riječi s neba
baš ovako lako?! Neko ko uvijek je tu za mene
vidljiv, samo srcu mome, a nevidljiv očima mojim, što poručuje mi
da se prepreke na svom putu ne bojim, jer ćemo
sve to zajedno mi proći i da svakog na svom putu
neko čeka ko će mu pomoći... Neko postoji
nevidljiv očima mojim ko zauvijek čuvaće mene, kao što čuvao je i do sada... Da ga vidim, potrebno je naći mjesto u svom srcu
gdje nalazi se
Ljubav, Mir i Nada!

Voljela ga je, možda i previše, ali znam da ga je voljela svim srcem! U proljeće kad su pjevale ptice, kad je cvalo cvijeće, maštala je o njemu.
Mislila je na njegove najljepše oči
i pitala se da li će joj i kada opet doći! U hladnu jesen kad je lišće padalo, plakala je za njim... Noću kad su zvijezde sjale
sanjala je ...o njemu,
maštala o sreći, voljela ga je, a on nju nije.
Često se pitala zašto je život tako gorak i tužan, zašto su svi oko nje srećni, a njeno srce samo za njega tuče?! A sada kad je opet stigla jesen, sa sobom donijela duge kiše, ona plakati neće, jer nema je više.
On je sad shvatio
kolika je ljubav njezina bila... Sad bi on htio vratiti vrijeme, vratiti njeznu bol i tugu... Tek je sad shvatio šta je prava ljubav
i kako ona boli... Sad je shvatio, sad kad nje nema više
zašto je plakala s kapima kiše... Zašto je svoje boli krila, sada je shvatio koliko je nesrećna bila... Sad i on nju voli, ali ta ljubav ne vrijedi više, jer osobu koju voli, NJE NEMA VIŠE...

Sve se dešava u prolazu, ljudi žive i nestaju kao klasje usred žetve... Samo senke mrakom vladaju, ne viđam parove, ne čujem osmijehe, ne poznajem srećne...
Svako odlazi na svoju stranu, u životu.
Dobre stare slike nestaju, sve jednom pokrije tama, opada lišće, mada nije jesen...
A polja ne cvjetaju, nosi ih vrijeme, s...tarost sve briše i mladost prestaje... I samo kiša još tužno piše, nema nas više, u sjećanju... Ruke su zastale u očaju, jednom se srca ludo vole, al' ljubav prestane i ljubav nestaje... Kažu da nema nas u svemiru, da čak i rijeke na ušću umiru i rijeke plaču... Zar mi smo sve, a nismo ništa, zar svako ima svoj sudnji dan u vremenu?!

Umorne kiše natapaju zemlju,
vrelu k'o krv u vatrenoj veni,
ponovo boli gusta gorčina,
i sudbina zla sveti se meni...
U mojoj sobi punoj dima,
Ciganka stara u uglu sjedi,
staračko lice puno boli
ponovo moje srce slijedi!
Gleda me dugo Ciganka stara,
gleda u oči, a onda u dlan,
i tihim glasom k...aže
da je osvanuo rastanku dan...
''Živjećeš mnogo, ali ne i srećno,
od linije sreće nema ni sjene,
ako ti ikada teško bude,
ako nemaš sreće, sjeti se mene...
Ponekad znaš da nanosiš bol,
i tugu i čežnju, ali nisi zla,
puno pružaš, a malo tražiš,
al' ti to malo niko ne da...
Crni muškarci ne donose sreću,
iako si mlada, to treba da znaš,
ne uzimaš mnogo i ne tražiš više
i umiješ nesebično mnogo da daš!
Umiru noćas sve zvijezde tvoje,
ali nemoj da patiš, sakrij svoju bol,
jednom će ipak da ti se vrati
kad čežnju i gorčinu osjeti on!''

Stihovi koji život znače, pronalazim se u njima, ponekad i živim u njima... Ništa opipljivo i stvarno, a opet toliko me zaokupe i traju u meni, tjeraju mi suze na oči, mame mi osmijeh, griju me, vraćaju u grubu realnost, bude mi maštu... Tu su oko mene, pogledom ih tražim, upijam i zaista mi nešto znače, dovoljno da... se prepoznam u njima ili da prepoznam stanje u kojem se nalazim, djelić tuge ili radosti... Volim ih, srca otvorena, željna novih saznanja... I dok muzika tiho svira, slike se vraćaju... Jedna po jedna nižu se u predivnu priču koja je imala svoj početak i kraj, svakim novim tonom moje srce brže kuca, ono što je ostalo u meni traje uz taj ton, gotovo da se mogu izgubiti na trenutak i živjeti ponovo u zanosu... Izabraću samo jednu u nizu... Biće to slika prepuna pažnje i nježnosti, potpisana riječima '' Ništa se neće dogoditi što i sama ne želiš'' ... Poticaj, nesebičnost i beskrajna pažnja u kojoj uživam, ovjekovječile su jedan trenutak... Sliku spremam, čuvam je sa puno topline oko srca... I danas u njoj uživam uz tonove meni tako drage pjesme, stihove koji su se urezali u sjećanje... Vraćam se na ono isto mjesto gdje je sve stalo, gdje živi mašta pretvorena u stvarnost... Vidim dvoje... Pogledi u tami, nježnost i pažnju, strast i požudu... Stojim nasred prostorije i sklapam oči, sve... Svaku sekundu mogu vratiti, oživjeti... I ponovo proživjeti... Koliko sam sklona idealizovanju ili je zaista sve ono što danas živi u meni bilo dovedeno do savršenstva... Miješa mi se san i java, pogubim se na samoj ivici te tanke linije koja je razdvaja, ipak ostao je trag koji me na trenutak mijenja, čini drugačijom i u danima tuge vraća mi u misli i pod kožu nešto lijepo, nešto što me drži... Svaka od slika koja osvane uz tekst ima svoju priču, lijepe su mom oku, bude maštu... Uzbuđuju me na jedan poseban način... Slažu dijelove neispričane priče, govore više od hiljadu riječi... Zadržaće trenutak, vratiće mi sjećanje... U njima je skriveno nešto... Nešto što traje i ima svoju čar... Ako bolje pogledaš, vidjećeš poznata lica, pogled, dodir, pokret i pozu, strast... I osjetićeš želju koja diktira tempo u zanosu... Zatvori oči na trenutak, biću pored tebe... Poželiću više i imaću više... Rob strasti, dodira i pokreta... Prekrivam lice rukama i lutam u mašti, slažem slike koje su nastale u zanosu... Ređam ih jednu do druge i dok to činim, u meni raste želja i nada... Jednom... Iznova... Sve...

Zgažene duše, srca lomljenog hiljadu puta, očiju sa milion isplakanih suza, usana sa toliko nedorečenih riječi, bez daha, bez osmijeha iskrenog, bez pogleda toplog - tražim ga... ili čekam?! NJEGA, koji će mi donijeti radost u život, NJEGA, koji će promijeniti navike, NJEGA, koji će me imati u potpunosti, u cjelosti, koji će me dobiti podano, toplo, nježno, iskreno.
Čekam ga da dođe na vrata srca mog, da zavlada cijelim mojim bićem, da me veže lancima za svoje srce, čekam ga - tog princa iz snova, iz mašte... Nije savršen, jer savršenstvo ne postoji; nije idealan, jer ideala nema. Jednostavno, čekam ga, ma kakav da je, čekam NJEGA, s kim ću podijeliti svoj život, svoje mane, jer ih imam i ja, čekam NJEGA, s kim ću se savršeno uklopiti u mozaik života.
Čekam ili tražim?!
Svejedno, on mora doći, on će čuti moj glas i pojaviti se da utješi ranjeno srce, da zagrli skrhano telo, da poljubi vrele usne. Tražim njegov lik u plavetnilu neba, u zelenilu gora, u prozirnim daljinama. Tražim osmijeh njegov, oči njegove, glas... Čekam princa da dođe i poljupcem me probudi - ne iz sna, nego iz iščekivanja...

E, da mogu bar na tvoje mjesto ja, pa da plavim nebom malo prošetam i da sretnem drage ljude sve, moje najmilije... Zvijezdo, da imam oči kao ti, sav svijet da odjednom mogu vidjeti, kaži, kaži mu da cijeli život ja živim samo za njega... Što te nemam ja, kog da krivim, a kom da zavidim?! Na koga da se naljutim što te nemam ja, kom da sudim, a kom da oprostim što još te volim do kosti?! Što niko ne moze da te zamijeni, što niko ne smije da te zamijeni?! E, da u duši k'o u pustinji ova bol u meni jednom presuši, u pijesak da pretvori se sve i nestane, da sve nestane... Zvijezdo, ti si gore, ti nas vidiš, sve gledaj, moje tuge, moje nevolje... Znaš li, znaš li da ja ne žalim ni za čim, osim za njim... Što niko ne može da te zamijeni, što niko ne smije da te zamijeni, što niko ne može da te zamijeni?! Zvijezdo, što si meni ti...

Radoznala na
pokret,slobodna,naizgled nepogresiva.Ako hoces da je dotaknes,radi to
tiho i polako prvi put da ne pobegne.Ostavi joj vrata otvorena,sama ce
uci.Ne teraj je unutra,jer nece hteti.Mora sama da dodje.Pamti lose
postupke gospodara.Radoznalost je njena sudbina i znaj da bolje cuje
nego sto v...idi.Plitko spava.Nocna je zivotinja.Priznaje
silu,ali se nje ne boji.

Sjećaj me se kada zora bijela Sunce u svoj dvor začaran vodi... Sjećaj me se dokle ispod vela srebrnoga noć snivajuć' hodi... Uzdrhtiš li kad te zadovoljstvo zove ili sjenka mami u večernje snove, čuj iz tamnog granja glas kako odzvanja ''Sjećaj me se''...
Sjećaj me se kad volja sudbine zauvijek te rastavi od mene, kad od tuge, godina, daljine ovo srce očajničko svene. Za moju se tužnu ljubav ti pomoli. Šta su prostor ili vrijeme kad se voli! Dok je moga srca, vječno će da grca ''Sjećaj me se''...
Sjećaj me se kada slomljenoga srca budem u san vječan pala... Sjećaj me se kad vrh groba moga cvijet usamljen bude nježno cvao... Vidjeti me nećeš, ali neumrlim duhom k'o vjerna sestra, ja ću da te grlim... Čuj u noćnoj tami glas k'o jecaj sami ''Sjećaj me se''...

Čak i kada odlazak
znači kraj,čak i kada misliš da da sve gubiš jedno uvijek znaj; Nije
oproštaj ono što razdvaja ljude, nisu kilometri toliko dugi da nekog
prestaneš voljeti, nije daljina toliko daleka jer prava ljubav je kada
nekog izgubiš a duše se pronađu same....zato puštam te vjerujući da ću
te jednom opet pronaći..