Zgažene duše, srca lomljenog hiljadu puta, očiju sa milion isplakanih suza, usana sa toliko nedorečenih riječi, bez daha, bez osmijeha iskrenog, bez pogleda toplog - tražim ga... ili čekam?! NJEGA, koji će mi donijeti radost u život, NJEGA, koji će promijeniti navike, NJEGA, koji će me imati u potpunosti, u cjelosti, koji će me dobiti podano, toplo, nježno, iskreno.
Čekam ga da dođe na vrata srca mog, da zavlada cijelim mojim bićem, da me veže lancima za svoje srce, čekam ga - tog princa iz snova, iz mašte... Nije savršen, jer savršenstvo ne postoji; nije idealan, jer ideala nema. Jednostavno, čekam ga, ma kakav da je, čekam NJEGA, s kim ću podijeliti svoj život, svoje mane, jer ih imam i ja, čekam NJEGA, s kim ću se savršeno uklopiti u mozaik života.
Čekam ili tražim?!
Svejedno, on mora doći, on će čuti moj glas i pojaviti se da utješi ranjeno srce, da zagrli skrhano telo, da poljubi vrele usne. Tražim njegov lik u plavetnilu neba, u zelenilu gora, u prozirnim daljinama. Tražim osmijeh njegov, oči njegove, glas... Čekam princa da dođe i poljupcem me probudi - ne iz sna, nego iz iščekivanja...

E, da mogu bar na tvoje mjesto ja, pa da plavim nebom malo prošetam i da sretnem drage ljude sve, moje najmilije... Zvijezdo, da imam oči kao ti, sav svijet da odjednom mogu vidjeti, kaži, kaži mu da cijeli život ja živim samo za njega... Što te nemam ja, kog da krivim, a kom da zavidim?! Na koga da se naljutim što te nemam ja, kom da sudim, a kom da oprostim što još te volim do kosti?! Što niko ne moze da te zamijeni, što niko ne smije da te zamijeni?! E, da u duši k'o u pustinji ova bol u meni jednom presuši, u pijesak da pretvori se sve i nestane, da sve nestane... Zvijezdo, ti si gore, ti nas vidiš, sve gledaj, moje tuge, moje nevolje... Znaš li, znaš li da ja ne žalim ni za čim, osim za njim... Što niko ne može da te zamijeni, što niko ne smije da te zamijeni, što niko ne može da te zamijeni?! Zvijezdo, što si meni ti...

Radoznala na
pokret,slobodna,naizgled nepogresiva.Ako hoces da je dotaknes,radi to
tiho i polako prvi put da ne pobegne.Ostavi joj vrata otvorena,sama ce
uci.Ne teraj je unutra,jer nece hteti.Mora sama da dodje.Pamti lose
postupke gospodara.Radoznalost je njena sudbina i znaj da bolje cuje
nego sto v...idi.Plitko spava.Nocna je zivotinja.Priznaje
silu,ali se nje ne boji.

Sjećaj me se kada zora bijela Sunce u svoj dvor začaran vodi... Sjećaj me se dokle ispod vela srebrnoga noć snivajuć' hodi... Uzdrhtiš li kad te zadovoljstvo zove ili sjenka mami u večernje snove, čuj iz tamnog granja glas kako odzvanja ''Sjećaj me se''...
Sjećaj me se kad volja sudbine zauvijek te rastavi od mene, kad od tuge, godina, daljine ovo srce očajničko svene. Za moju se tužnu ljubav ti pomoli. Šta su prostor ili vrijeme kad se voli! Dok je moga srca, vječno će da grca ''Sjećaj me se''...
Sjećaj me se kada slomljenoga srca budem u san vječan pala... Sjećaj me se kad vrh groba moga cvijet usamljen bude nježno cvao... Vidjeti me nećeš, ali neumrlim duhom k'o vjerna sestra, ja ću da te grlim... Čuj u noćnoj tami glas k'o jecaj sami ''Sjećaj me se''...

Čak i kada odlazak
znači kraj,čak i kada misliš da da sve gubiš jedno uvijek znaj; Nije
oproštaj ono što razdvaja ljude, nisu kilometri toliko dugi da nekog
prestaneš voljeti, nije daljina toliko daleka jer prava ljubav je kada
nekog izgubiš a duše se pronađu same....zato puštam te vjerujući da ću
te jednom opet pronaći..

Kako da poklonim riječi ove drugom čovjeku što čeka na stanici pustinje moje? I kako da prigrlim njegovu tišinu i mukom mojom da spojimo duše? Kako da završim snoviđenje i dugine boje što započeh crtati na našem nebu? Kako da nastavim klonula i ostavljena na njegovu milost? Kako poljupce strasne da upijem u dušu što tebi odana osta? Kako postati osoba nova, kad te u meni još ima dosta? ♥

"Budi jako oprezan da ne rasplačeš ženu jer Bog broji njene suze. Žena
je
nastala od muškarčevog rebra. Ne od njegovih stopala da se po njoj
gazi..
Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude
jednaka,ispod
ruke da bude zastićena i pokraj srca da bude voljena."

♥ To može samo žena koja ljubi! Tražiti malo, poklanjati sve. Dani su teški, zagrljaji grubi, a ona k'o nekad vjeruje u sne. Vjerna i tiha zna još da čeka kada i ne misle na nju. Prolaze dani, ne vraća se rijeka, a ona još uvijek stoji tu. To može samo žena koja ljubi, pružati nježnost i živjeti bez nje... ♥

♥ Traže od mene nešto malo srećnije da ispišem, a kako kada bez tebe sem tuge ništa ne znam?! Kažu da treba malo srće u mom životu za stih, a gdje da odlutam da zaboravim riječ svih?! Onda tražim pomilovanje koje samo ti daješ, tvoje sate i dane da se vidim kroz to što nosiš i gdje da tražim riječ za srećnije pisanje kad sve što čujem i vidim u tvoje odaje ode?! Teško da o sreći pišem, jer nema je. Traže od mene nešto malo svjetlije da pričam o daljinama koje čovjek sanja sam, kažu da malo više treba da vjerujem, a kome poslije tebe svoje da poklonim?! Onda tražim razloge ovom srcu da doskočim tvoje misli, usput moje sudbine da sretnem i gdje da tražim dobro, tebe da ne krivim kad zbog tebe samujem i nikog ne volim... Traže od mene da malo oči od suza očistim, a kako kada ti mi srce puniš tugom?! Kažu da trebam svaku noć da odlutam, a kojim dijelom noći da krenem?! Onda shvatim tu si, al' kako da te dohvatim, tvoje dodire tako blizu da osjetim i gdje da nađem znanje, srećna da budem kad tvoji snovi još žive u mojim, tu gdje, sa bolom još se sama borim. ♥

Čujem šapat vjetra, čujem tvoj glas, ali kada se okrenem nema ničega, samo vjetar u mojoj kosi. Razmišljam gdje li si sada, zašto te nema, gledam oko sebe... Ali nigdje nikoga, baš nikoga. Kao da sam sama na svijetu, usamljena, bez ljubavi, bez ikoga. Ali tada, prođu me trnci, zadrhtim, čujem ti glas, samo zatvorim oči i osjetim vjetar kako mi kroz kosu prolazi, kako se čuje lišće kako ga vjetar nosi polako, čujem ti glas i ne razmišljam kako je to nemoguće, jer si tako daleko, ali nije me briga! Slušam te i samo odjednom osjetim ti dodire, tvoje ruke oko mene, ne otvaram oči, bojim se da ako ih otvorim da će sve nestati, da ćeš ti nestati, da će sve ovo biti samo san, samo bajka. Ne želim se probuditi. Želim ostati s tobom zauvijek, želim da ti budeš moja vječnost. I nikada te ne želim pustiti da odeš. Grliš me, ljubiš, ali ja ne otvaram oči. Osjetim ti ljubav u dodirima, tako nježno, tako osjetljivo, kao da me ne želis jače stisnuti da me ne strgaš. Osjećam se kao u Raju, jer sam napokon s tobom. Govoriš mi da otvorim oči, da ovo nije san, da ovo nije bajka, obećavaš mi da će sve biti u redu ako otvorim oči. Dodiruješ mi lice, nježna si svila na mojoj koži. Kao plišani medo koji spava sa mnom noćima kada tebe nema... Dodiruješ mi oči, ljubiš me, pričaš mi, šapćeš, vjetar šapće. Sve je savršeno, a ja želim da tako i ostane. Govoriš mi da ti vjerujem, da će sve biti u redu ako otvorim oči! I da, vjerujem ti! Otvaram oči, a ti si tu. Sjediš preda mnom, gledaš me kao nikada u životu, smiješiš se. I ljubiš me. Ja ti govorim: ''Ljubavi, nikada me nemoj ostaviti više. Nemoj otići, jer neću moći bez tebe, ovo srce, ova duša neće moći bez tvojih pogleda i poljubaca. Ne odlazi. Ostani sa mnom, budi moja vječnost!'' ♥