Srebrni mjesec svojim sjajem boji moje sne i ove noći. Mislima te zovem
da mi dolutaš u njih... Prizivam tvoje meke usne, tvoje nježne ruke,
tvoje strasne dodire... kočijom čežnje jurim alejom uspomena, tražeći
sve što sjeća na tebe...nestajem u daljini, prateći samo putokaze na
kojima tvoje ime piše.
Dotaknula sam tvoje usne, i postala vjetar
koji samo tebi poklanja svoje posljendnje stihove.
Dotaknula sam
tvoju kosu, i postala nevidljiva sjena što je ostala kraj tebe, da te
zauvijek prati, da te ljubi....
Pogledala sam tvoje oči, i postala
magična sirena, što će vječno plivati u dubini tvoje ljubavi...
Ah,
da se svake noći mogu vinuti do nebeskih visina, tražeći tvoj lik među
gustim oblacima sna, tražeći tvoju ljubav u zvjezdanoj magli žudnje...
Potok
tvoje nježnosti proguta sve kapi moje strepnje...
Čeznem za samo
jednim smaragnim pogledom tvojih očiju. Čeznem da opet kao nekada,
pogledom opisuješ svaki dio mog tijela, da perom nježnosti sviraš po
harfi moga srca, da opet kao nekada moje tijelo natopi se valovima
tvojih dodira, da se opet izgubimo u beskrajnom trenutku vječnosti...
Kako
živjeti osmijeh bez smijeha, ne pokazati suze, bol, slabost, čežnju...
kako živjeti sreću kada je toliko boli...
Iako postojiš u svemu mom,
uvijek se kao dijete obradujem kada mi se svake noći pojaviš u snu. A
onda me mirisne svijeće nove zore probude, i odnesu mi sve što je
lijepo, u čemu uživam, sve što volim... odnesu mi tebe...
Tako je
lijepo pisati o tvojim očima.
Uvijek ću ti, ljubavi moja, pisati o
ljepoti snova, o beskraju nježnosti, o drhtajima ljubavi...
Pisat ću
ti uvijek nijemo i nježno, kao zaboravljeni pisac, sa sjenom pera.
Pisat
ću ti uvijek strasno, i romantično, sa osmijehom i suzom, sa krikom i
šutnjom...
Ostat ćeš moja tajna na komadu hartije, u zavjesi snova, u
toplini srca... Ostat ćeš MOJA LJUBAV ZAUVIJEK...