Kako okrenuti leđa, zaspati tiho bez suze u noći? Kako okrenuti leđa i pogledati istini u oči, kako samo tako zaboraviti sve kad riječi zabole, kada oči ove, srce i ruke još vole... Kako se samo tako nasmijati lako i reći da bilo je lijepo tako... Okrenuti leđa i otići korakom laganim... Kako da svaki dodir zaboravim... Uzeću slikovnicu, otvoriću nježno, poletjeti tamo negdje u bajkovite snove... Hoće li srce tada naći neke nježnije ruke nove?! Uvući ću se u malene krevetiće i malene kućice, dok srce tiho plače i viče ne! Teško je zaboraviti nešto što to se u srcu ugnjezdilo... Teško je zaboraviti nježnost, radost i toplinu bića... Teško je zaboraviti dok tvoja krv još mojom teče... Teško je zaboraviti dok i moje srce ne ne reče... Kako preboljeti prazninu bez tebe kad si dio mene? I mogu se u najtanje dijelove kutaka svijeta zavući, ali misao o tebi zauvijek lagano srcem će mi tući