Da tebe nije
Da li bi cvjetala proljeća svojim bojama,
Da se ti nisi pojavio u mome životu?
I da li bih ikada spoznala pravu ljubav,
Da mi ti nisi uveo u njen svijet i ljepotu?

Da te nema, da nisi srcem pored mene,
Prazninu bi osjećala u svakoj svojoj pori.
Duša bi plakala, krvarila, tugovala, kidala se,
I ne bi moglo sa tolikim bolom i sjetom da se bori.

Ali ti si došao u onom najtežem trenutku,
Kad je gorčina prelila ionako punu času tuge.
Nasmijao si se, uzeo me nježno za ruku
I poveo na put prema ljepoti i bojama duge.

I sada cvjetamo oboje, proljeće naše gradimo,
Popoljke koje u začetku smo njegovali i čuvali.
Još malo i punim cvjetanjem ćemo se najaviti
I znati da smo se jedno drugome potpuno predali.

Da mi te nije i da mene nije tebi, pitam se,
Da li bi odzvanjali zvonko koraci ulicama života?
Ili bi se vukle, teške, umorne i izmučene noge,
I zavladale tuga, nesreća i bol, umjesto ljubav i dobrota