Zgažene
duše, srca lomljenog hiljadu puta, očiju sa milion isplakanih suza,
usana sa toliko nedorečenih riječi, bez daha, bez osmijeha iskrenog, bez
pogleda toplog - tražim ga... ili čekam?! NJEGA, koji će mi donijeti
radost u život, NJEGA, koji će promijeniti navike, NJEGA, koji će me
imati u potpunosti, u cjelosti, koji će me dobiti podatno, toplo,
nježno, iskreno.
Čekam ga da dođe na vrata srca mog, da zavlada cijelim mojim bićem, da
me veže lancima za svoje srce, čekam ga - tog princa iz snova, iz mašte.
Nije savršen, jer savršenstvo ne postoji; nije idealan, jer ideala nema.
Jednostavno, čekam ga, ma kakav da je, čekam NJEGA, s kim ću podijeliti
svoj život, svoje mane, jer ih imam i ja, čekam NJEGA, s kim ću se
savršeno uklopiti u mozaik života.
Čekam ili tražim?!
Svejedno, on mora doći, on će čuti moj glas i pojaviti se da utješi
ranjeno srce, da zagrli skrhano telo, da poljubi vrele usne. Tražim
njegov lik u plavetnilu neba, u zelenilu gora, u prozirnim daljinama.
Tražim osmijeh njegov, oči njegove, glas... Čekam princa da dođe i
poljupcem me probudi - ne iz sna, nego iz iščekivanja.